Osnovna škola Brezovica

U petak, 3. studenog, u školi smo ugostili članove Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba „Dodir“ – gospodina Kristijana Bezuha, koji je gluhoslijep, te prevoditeljice Jelenu Matić i Saru Frey. S njima sam razgovarala o potrebama gluhih i gluhoslijepih osoba, preprekama s kojima se susreću u društvu, kao i o potrebi uključivanja gluhe i gluhoslijepe djece u redovne vrtiće i škole. 

Jeste li gluhoslijepi od rođenja ili ste sluh i vid izgubili kasnije u životu?

Kristijan: Odmalena imam oštećen sluh, a vid sam izgubio postupno. Sad imam tunelski vid, što znači da je moje vidno polje jako suženo. Na jednom je oku vid jako oštećen, a na drugo malo bolje vidim. Zahvaljujući ostatcima vida, još uvijek se mogu baviti crtanjem koje je moj najdraži hobi.

Kako je izgledalo Vaše školovanje?

Kristijan: Išao sam u SUVAG u školu. U školi sam bio usamljen. Ljudi mi nisu pomagali. Išao sam na rehabilitacije sa slušnim aparatom na koji se nisam mogao naviknuti. Nisam imao prevoditelja, bio sam prisiljen govoriti, ali nikad nisam uspio savladati govor. Znakovni jezik počeo sam učiti kad sam bio dijete. Školovao sam se za postolara, ali nisam to mogao raditi. Nisam završio svoje školovanje, nisam dobio diplomu. Bio sam sâm sve dok nisam došao u Hrvatski savez gluhoslijepih osoba „Dodir“. Tamo sam saznao za usluge prevoditelja za gluhoslijepe. Majka me odvela u „Dodir“ i tamo smo oboje naučili znakovni jezik.

Susrećete li se s diskriminacijom i na kojim mjestima?

Kristijan: Često osjetim da su ljudi pokraj mene i ne žele mi se obratiti iako znaju da ih gledam. Ponekad mi se ljudi obraćaju na ulici te postanu ljuti jer mi pričaju, a ja ne odgovaram. Oni ne percipiraju da ih ne mogu čuti.

Kako se pritom osjećate?

Kristijan: Ako ljudi paze, mirno mi priđu i imaju osmijeh na licu, odmah i ja bolje reagiram, ali kada mi priđe neko ljuto lice i počne mi nešto pričati, sklanjam se od te situacije. Da ja nešto trebam, tražio bih lice koje je nasmiješeno.

Što društvo može učiniti da bi se osobe oštećena vida i sluha osjećale prihvaćeno?

Kristijan: Gluhoslijepe osobe sa sobom uvijek nose bijelo-crveni štap i po tome ih se lako može prepoznati. Onaj tko želi komunicirati s gluhoslijepom osobom, ne mora poznavati znakovni jezik. Potrebno je stati ispred gluhoslijepe osobe, staviti joj ruku na rame te će ona tada ponuditi dlan na koji joj možete slovkati prstom. Volio bih da mi se ljudi češće obraćaju jer imam malo prijatelja i dosadno mi je. Zato često odlazim u „Dodir“ i tamo se družim s gluhima i gluhoslijepima te s volonterima.

Možete li objasniti zašto je izraz „gluhonijem“ uvredljiv za gluhe i gluhoslijepe osobe?

Kristijan: Zato što je gluhonijemim osobama oštećen i govor i sluh. Gluhe i gluhoslijepe osobe ne čuju, a nazivajući ih gluhonijemima, dodajete im još jedno oštećenje koje nije vezano uz sluh. Sara: Postoji i populacija gluhonijemih osoba, ali ovim terminom sve svrstavate u gluhonijeme.

Istražujući, saznala sam da učenici koji su gluhi nailaze na prepreke tijekom upisa u srednje škole i ne mogu se školovati za neka zanimanja zbog „Jedinstvenog popisa zdravstvenih kontraindikacija srednjoškolskih obrazovnih programa u svrhu upisa u srednje škole“. To su npr. ekonomist, soboslikar i neka druga zanimanja. I slijepim učenicima odabir je sužen. Trgovcu je potreban uredan sluh, ali je li važno da ekonomist i zidar ispunjavaju taj uvjet?

Jelena: Nije, i to je jako ograničavajuće za gluhe i slijepe osobe. Ispada da jako malo toga mogu raditi, ali postoje osobe koje su se prije te odredbe školovale za ta zanimanja i zaposlene su. Ako su oni uspješni u svojim zanimanjima, zašto nove generacije to ne bi mogle raditi?

Kristijan: To je pitanje za ljude koji su donijeli tu odredbu.

Kako se postaje prevoditelj hrvatskog znakovnog jezika?

Sara: Prevoditelji prvo upisuju tečaj hrvatskog znakovnog jezika u Dodiru. Tečaj traje ukupno 4 semestra i nakon svakog semestra polaže se ispit koji ima usmeni i pismeni dio. To je osnovni tečaj znakovnog jezika, a kasnije se upisuje prevoditeljski tečaj koji traje još 4 semestra.

Što vas je motiviralo da postanete prevoditeljica?

Sara: Završila sam socijalni rad i na fakultetu sam se često susretala s osobama s invaliditetom, između ostalog i s gluhima, slijepima i gluhoslijepima. Na početku mi je znakovni jezik bio težak, ali shvatila sam da treba vježbati, ponavljati i biti u zajednici gluhih i gluhoslijepih. Jedno je vodilo k drugome i danas radim kao prevoditeljica.

Je li hrvatski znakovni jezik standardiziran?

Jelena: Hrvatski znakovni jezik nije standardiziran, ali se na tome radi. To je prirodan jezik kao i svaki drugi govorni jezik. On ima čak i zastarjelice i dijalekte. Razlikuje se od slovenskog, češkog, njemačkog, zato što svaka država ima svoj znakovni jezik.

Kako prilagođavate znakovni jezik u radu s gluhoslijepom osobom?

Sara: Jednak je jeziku koji se koristi i za gluhe, ali gluhoslijepa osoba pritom drži prevoditelja za ruku dok mu on znakuje na dlan. Gluhoj osobi prevoditelj neće morati opisivati okolinu i davati ostale vizualne informacije jer njezin vid nije oštećen.

Prevodite li samo članovima Dodira ili prevodite i drugdje?

Jelena: Prevodimo na zahtjev jer prevoditelja u Hrvatskoj nema puno. Ako neka institucija traži prevoditelja, onda ćemo se odazvati. Prevodimo i drugima, ali prioritet je prevoditi gluhoslijepima.

Gdje sve može raditi prevoditelj znakovnog jezika?

Jelena: Prevoditelj znakovnog jezika većinom radi u zajednicama gluhih i gluhoslijepih osoba. Bilo bi dobro da u budućnosti prevoditelj može imati stalan posao na sudu ili u bolnici jer gluha i gluhoslijepa osoba u bolnici mora unaprijed osigurati prevoditelja, što znači da mora tri dana prije računati na odlazak u bolnicu, a ako se dogodi iznenadna nezgoda i osoba završi u bolnici, nema joj tko priskočiti u pomoć s prevođenjem.

Sara: Ako gluha i gluhoslijepa osoba u bolnici nema prevoditelja i nitko od osoblja ne zna znakovni jezik, to je problem. Samo vađenje krvi može biti jako traumatično za nju ako o tome nije informirana na primjeren način.

Pripremajući se za intervju, na stranici Dodira čitali smo o učenicima koji su gluhi i gluhoslijepi i ne mogu se uključiti u redovno obrazovanje. Samo je četvero djece uključeno u pilot-projekt u Varaždinu i Zagrebu. Koje je korake potrebno poduzeti da bi gluhoj i gluhoslijepoj djeci bilo omogućeno pohađanje redovnih vrtića i škola?

Jelena: Samo zbog borbe roditelja spomenuta djeca imaju stalne prevoditelje. Taj problem nije sustavno riješen. Vrtići su gradske ustanove i svakom se gradu posebno prilazi da bi se apeliralo za pojedino dijete. Djeci se prevoditelj dodjeljuje samo za jednu školsku godinu te su roditelji primorani svake školske godine ponovno tražiti da se djetetu omogući prevoditelj. Ponekad djeca zbog toga za sljedeću školsku godinu dobiju drugog prevoditelja te se moraju privikavati na novu osobu. To pitanje nije riješeno, a trebalo bi biti. Potreban je novac i više razumijevanja za gluhu i gluhoslijepu djecu.